Ivana Hađina
Krajem godine otputovali smo u Nikaragvu, dvoje velikih i jedna curka koja je tamo navršila 8 (koja frajerica, ha).
Kombinirali smo s 3 dana Houstona jer svi letovi idu preko SAD-a, pa zašto ne. Let ZG – Frankfurt – Houston.
Houston je jedan poprilično bezvezan grad koji nema klasičan centar gdje možeš prošetati, pojesti, šopingirati i slično, a bez auta je sve daaaaleko. Jedan dan smo skočili do nekog shopping centra na klizanje i šoping (sve skupi brendovi, nismo se usrećili, a nosili smo i rezervnu torbu). Dvoje je išlo na NBA utakmicu, ja sam preskočila.
Posjetili smo dječji muzej i neki fora park s dječjim igralištem; sreća nas je pomazila s vremenom jer smo dva dana imali ekstremno toplo vrijeme, s temperaturama do 30 °C. Zadnji dan smo išli u NASA Space Center i taj dan je zahladilo na 10 °C, uz jak vjetar, pa smo se smrzli. NASA centar je fora, velik i sadržajan, nikako ne propustiti ako ste u okolici.
Just for the record, u Teksasu nismo vidjeli nijednog kauboja. 😉
Nikaragva, baby! Sletjeli smo u glavni grad i odmah produžili do Granade, slatkog gradića na obali jezera koje izgleda kao more. Kolonijalne i šarene kućice, konji, puno Kostarikanaca na godišnjem (dođu jer je sve daleko jeftinije nego kod njih), savršena baza za izlete. Tu smo proveli 5 ili 6 dana (k’o broji kad si na godišnjem), popeli se na dva vulkana, vidjeli čak odsjaj lave i radili svoju čokoladu. Motali se po tržnici, pili puno pive i jeli puno avokada. Cijene u restoranima su ohoho skuplje od očekivanog – stigla inflacija i u Nikaragvu. Alternativa je street food koji je u većini slučajeva diskutabilan, i to dolazi od nekoga tko je čak u Indiji jeo po ulici.
Dalje smo krenuli na otok Ometepe, otok na jezeru Nikaragva, onom koje je kao more, a u njemu žive čak i bull sharks. Morali smo isprobati lokalnu vožnju busom i nije bila nimalo zabavna – gužva je nesnosna, nemaš kamo sjesti, vrućina, razni prodavači. No, pomalo smo mazohisti pa djelomično uživamo i u tom iskustvu.
Dva vulkana su na otoku, jedan od njih baš onako savršenog oblika i pogled na njega je impresivan. Ometepe je kao zaspao u prošlosti – malo automobila, uglavnom konji, skuteri i kvadovi; autobusi voze po nepoznatom voznom redu i služe kao prijevoz za ljude i sve ostalo što se može zamisliti. Ima dosta turista, no otok je velik pa se to rasprši. Ostali smo tri dana, vozili se skuterom, plivali u jezeru, čovjek se popeo na vulkan i jedva se vratio.
Malena je proslavila svoj ročkas s pogledom na vulkan i jedinim čoko-brownijem na otoku. Uz to je dobila na poklon jahanje po plaži, a mene još boli rit od tog iskustva. Totalno nebitan podatak je da sam jahala tri puta u životu – od toga dva puta u Južnoj i sad u Srednjoj Americi. Zalazak sunca na jezeru, s pogledom na vulkan, apsolutno je nenadmašan.
Treći dio puta ostavili smo za odmor i plažu na obali oceana. Tražili smo mirno mjesto s bazenom, a nismo znali da su gotovo sva mjesta u Nikaragvi mirna jer je turista malo. Plaža od 3 km, pješčana i prepuna školjki, topao ocean, ljude možeš nabrojati na prste, savršeni zalasci sunca – ma divota. Baš tako nešto smo tražili i nakon što smo mjesecima guglali, dobro smo pogodili. Tu smo uzeli apartman s kuhinjom da ne lutamo po najvećoj vrućini u potrazi za hranom. I mala se zaželjela bolonjeza, a s obzirom na to da u dućanu nismo vidjeli mesa, poslužio je i Barillin umak. Ti dani su proletjeli za čas i preko Miamija smo letjeli natrag.
Cijene su svakakve. U trgovinama nije baš puno jeftinije nego kod nas, ovisi što se kupuje. Spavati možete za male novce, od par desetaka dolara naviše. Mi smo na dvije lokacije birali smještaj s bazenom pa je bio skuplji. Dakle, može se naći za svakoga. Najstrašnija stavka su bile aviokarte, jer jeftinih letova iz Europe – nema.
Što reći o Nikaragvi? Divna, spora, život se uvelike odvija na konjima, nema visokih zgrada ni skupih dućana, prekrasni pejzaži, a lajtmotiv putovanja su svakako vulkani kojih ima stvarno puno. Poželjno je znati osnovni španjolski jer se engleski rijetko govori među lokalnim stanovništvom. Mislim, ide i rukama, ali je jednostavnije sa španjolskim.
Rekla bih da nema onog velikog stresa koji sa sobom nose novci, jer nigdje nema ni (velike) žurbe za njima. Sigurna sam da postoji i druga strana medalje jer smo u Granadi vidjeli popriličan broj beskućnika.
No, nama je bilo onako kako smo i zamišljali i tražili – bez velikih gužvi, bez masovnog turizma (osim na jednoj lokaciji, ali i tada pričamo o nevelikom broju kad usporedimo s nekim drugim državama). Život se odvija neovisno o turizmu i to je ono što smo htjeli.
Do neke nove lokacije: hasta la vista!
Za više pitanja, fotki, videa KLIK
