PORTUGAL – u zemlji pomoraca
Petra Čivljak
Put
„Drži Lunu za ruku“ – kaže moj muž dok se avion priprema za polijetanje. Luni je ovo prvi let avionom
i možda bi se mogla prestrašiti jer zna biti malo plašljiva. Ali umjesto plakanja dobijemo: „Mama,
mama letimo!“
I tako poletimo mi, ovaj put na zapad, u Portugal. Kiara od 4 i pol godine, Luna od 2 i pol godine i
muž i ja od nije važno koliko godina. 😉
Kotačići aviona su kasno dotaknuli portugalsko tlo. Kad smo ulazili u avion, djecu smo jedva uspijevali
držati mirnima, kad smo sletjeli, nosili smo ih na rukama jer su spavale. Tako je u 2 sata ujutro, na
vrhu zgrade, na terasi naše drage prijateljice Maje, krenula naša portugalska avantura. Plan je bio
četiri dana na sjeveru u Portu i tri dana na jugu u Lisabonu.
Portugal – zemlja pomoraca. Iz ove zemlje potječu mnogobrojni hrabri istraživači. U potrazi za novim
trgovačkim putevima, nakon blokiranja sredozemnih, Portugalci kreću morskim putem u Indiju što
dovodi do mnogih otkrića do tada nepoznatih zemalja. A sve na ovom kutku Pirinejskog poluotoka
bilo je novo za nas i bila sam uzbuđena početi otkrivati za mene nepoznate ulice.
Azueleje
Svidio nam se Porto na prvu. Gradić smješten na rijeci Douro (zlato) koja se spaja s Atlantskim
oceanom. Čar mu daju azuleje po skoro svim građevinama i barokna arhitektura po cijelo starom
dijelu grada. Jedna od specifičnosti ove zemlje je upravo ukrašavanje fasada zgrada ovim pločicama.
U 15. stoljeću, kad su se već ove pločice masovno proizvodile, popločavaju se privatne kuće, crkve,
javne ustanove, podovi, vrtovi… Željeznička stanica Sao Bento izgleda kao umjetničko djelo zbog njih.
Meni su one bile fantastične za promatrati, cijeli Porto je plav zbog njih, lijepa modra boja odiše
starinskim ulicama.
Dok prolazim Riberiom, srednjovjekovnom četvrti , gledam sve te prekrasne kućice zbijene jedna do
druge i zamišljam kako je i danas svaka od nekog ribara. Vidim ih kako vuku svoju mreže dok ih žene
ispraćaju u ljetnim večerima. A mi smo vukli našu djecu uzbrdo na spavanje. Porto je jako, jako
brdovit, ali nije teško putovati s djecom.
Zalazak sunca
„Tu kod njih je navika da se isprati dan, odnosno nije neobično da te netko pozove: „Jel idemo
večeras gledati zalazak sunca?“, kaže nam Maja, koja nas je i pozvala da idemo vidjeti kako zalazak
izgleda s Jardim de Moro.
„Još se ne mogu odlučiti da li mi je lipši odavde ili s oceana“. Stvarno, koja lijepa navika. Promatrali
smo kako sunce zalazi nad Portom s mjesta na travici gdje se okupila hrpa ljudi da učini isto.
Djeca su jela šećernu vunu, mi smo slušali pjesmice hipija na gitarici. Osobno mi je ovaj zalazak s
pogledom na Porto ljepši nego na oceanu.
Na putu do Lisabona, stali smo u Fatimu, obišli katedralu, kupili mojoj teti gospu Fatimsku jer znam
da moli tih dana malo više dok smo na putu.
Pomorci
Vasco Da Gama – pripada mu otkriće puta u Indiji, gdje je s četiri broda u 15. stoljeću otplovio afričku
obalu, prešao Indijski ocean i ušao u luku Calicut. U njegovom parku smo se odmorili nakon što smojedva djecu natjerali potkupivši ih sladoledima da prošetamo do Belema. Tu smo uspjeli vidjeti Torre
de Belem – impresivnu kulu na obali rijeke Tagus koja je praktički postala simbol grada, i Spomenik
otkrića – masivni spomenik mnogobrojnim portugalskim otkrićima visok 52 metra. Tu se nalazi i
golemi kompas na mramoru ispred spomenika te mozaik karta svijeta ukrašena sirenama i galijama te
datumima kada je svaka nova zemlja bila otkrivena. Pričamo djeci o hrabrim pomorcima koji su s
drvenim brodovima išli istraživati svijet i otkrivati nove zemlje za koje nitko do tada nije znao da
postoje. Zanimljivo im je to, i od tada je svaki brod koji su vidjeli bio brod koji baš sada ide istraživati
svijet…:D Bilo bi lijepo da zaista još i postoje takva mjesta pa da ih mi prvi nađemo…
Možda koje pleme na Novoj Gvineji ili u brazilskim prašumama, ali vjerujem da je i njih sve Tibor
Sekelj još davno posjetio.
Istok na zapadu
Lisabon – grad fada, mi ipak nećemo pamtiti po tome. Jer za uživanje u fadu treba jedan lijepi
večernji izlazak uz času vina koji si mi ne možemo priuštiti s djecom. Ali pamtit ćemo ga po super
hrani koju smo jeli u Sol e Pesca u Pink streetu. Jako nam sjelo u vrućini dana predahnuti u jako
slatkom restoranu koji poslužuje ribu u konzervi. Ne zvuči primamljivo, ali jako, jako ukusnu tunu i
sardinu smo upravo tu jeli. Pamtit ćemo ga i po Time Trade marketu. Oni koji znaju za ovakav koncept
restorana zasigurno se pitaju tko bi tamo išao s djecom jer za djecu tamo ništa. Ali, eto mi.
Nekadašnji pazar su pretvorili u mjesto specijaliteta. Fantastični restorani jedan do drugog poslužuju
raznovrsnu hranu u kućicama, a onda se mjesto za sjesti i pojesti, kojeg i nema baš, traži po
klupicama i stolovima posloženim po cijelom kompleksu. To traženje stola među gomilom ljudi djeci
smo kompenzirali s malo dužim parkom. Toliko nam se svidjelo na Time Tradeu, da smo se tamo
vratili i sljedeći dan ručati. Što je opet zaslužilo malo duži stop u parku. Iako se nalazimo jako blizu
najzapadnije točke Europe, mene privlači Istok pa tako curry s piletinom jedem oba dana. Dok
uživamo u delicijama, iz zvučnika počne svirati Pure Shores iz The Beach. O Istoke opet me zoveš, I m
moving, I m coming…
Uroni u ocean
I u Lisabonu smo išli pozdraviti Atlantski ocean. Mlađa kćer i ja s obale, a muž i starija su uronili u
njega unatoč što je ocean bio 19 stupnjeva. Puni pijeska, umorni i sretni vraćamo se u apartman gdje
uz zvukove polijetanja i slijetanja aviona, tonemo u san. To nam uopće nije smetalo. Tako malo ti na
putu smeta. Inače je u Lisabonu aerodrom najbliže centru grada i procjenjujem svakih par minuta
polijeće ili slijeće avion. Putnici, i oni koje je drugačiji motiv doveo na ovaj poluotok, sigurno neće
ostati razočarani.
Vraćamo se kod naše Majice u Porto na još jednu večer i tako završavamo s Portugalom.
Kiara što se tebi najviše svidjelo u Portugalu: „Sea life“.
Luna, a tebi: „Aaa meni se najviše svidia Portugal“.
Smješkam se mužu i pitam: „Di sljedeće? Jer putovati se mora!“
