Mama Mihaela i njezina ekipa su se uputili u avanturu zvanu Italija i jako smo sretni što su odlučili to podijeliti s nama. Još više zato jer je to obiteljska avantura malo veće obitelji, na put su otišli s troje djece a najmanji ih je ovoga puta čekao doma.  A  sve mi nešto govori da će ubuduće i on s njima ;-).

Ako imate i vi iza sebe sličnu avanturu slobodno nam je pošaljite na putoklinci@gmail.com, dodajte koju fotografiju i eto vas na našem blogu.

 

Easy Jet uvodi direktan let Dubrovnik – Napulj. Dvije povratne karte za 80 eura. Prva misao: CAPRI! Druga misao: KUPUJEM! A ne, ne, kad je tako jeftino, vodim i djecu, barem ove starije … Nakon svih sezona RAI serije Capri znamo svaki kutak otoka, bit će ludilo odvesti ih tamo. I krenem istraživat, pripremam putovanje, tražim smještaj, planiram aktivnosti. Zaključim prilagodit putovanje djeci u njihovom prvom putovanju izvan Hrvatske. Capri ostavim za jednodnevni izlet, a uključim Napulj, Pompeje i Vezuv.

Uglavnom, za 200 eura, nas petero je odletilo u svijet. Žao mi onog malog što je ostao doma, ali znam da mu je lijepo i da on s dvije godine ne zna što propušta. Bit će problem kad naraste i vidi slike bez njega ☺.  Ovo troje van sebe. U jednom danu se prvi put vozili u avionu, u vlaku, u metrou. Ostale dane još smo koristili trajekt, hidrogliser, tramvaj, uspinjače i žičare. Predobro, oduševljeni, doma se samo autom voze.. Napuljski metro je priča za sebe. Metro Art stanice kompletno arhitektonski osmišljene i uređene instalacijama suvremenih umjetnika. Neke od njih su proglašene najljepšim u Europi. Nama najljepša Toledo, podsjeća na more, točnije podmorje, jer je sve okolo plavo.

Grad je dosta prljav, beskućnici na svakom koraku, spavaju na jogijima, djeca su bila iznenađena time, iako nikakvo loše iskustvo nismo imali, ni s njima ni s mafijom, he he.

Smještaj smo uzeli preko Booking.com-a, odličan apartman pored Arheološkog muzeja, 5 minuta pješice od centra, ali u slijepoj ulici, tako da su noći bile skroz tihe i mirne. Zgrade su stare, rijetko je koja fasada renovirana, ali imaju toliko šarma i skoro svaka na kantunu ima mali oltarić zakićen svježim cvijećem. Obično je to Padre Pio, Gospa ili Sveta Obitelj. Te stare zgrade po Napulju imaju dosta visoke stropove, tako da mnogi apartmani imaju i galerije sa krevetom povrh dnevnog boravka, što je djeci bilo totalna fora.  Ispred zgrada ljudi sjede na običnim stolicama iz stana, pričaju se, dovikuju, i zanimljivo, uvijek su tu. I ujutro, i popodne i uvečer u jedanaest sati. Radi li tu itko išta, zapitate se. Shvatili smo da ustvari i rade, tu u prizemljima, sve su to neke male radnje, frizeri, krojači, mehaničarske radione za skutere, pečenjarnice.. Na nogostupima svega, od kauča do sušila za rublje.

Predvečer kao da cijeli grad izađe vani na ulice i trgove. Stariji ljudi po parkovima razgovaraju, igraju na karte,  mladi jurcaju skuterima, a djeca se igraju na ulici.

I nevjerojatno je to kako nogomet ruši sve barijere. Čim su mali ulični nogometaši ( scugnizzi) vidjeli da ih moj mali nogometaš ( isto ulični) gleda sa strane, odmah su mu dobacili loptu i ušao je u tim! I tako smo svaku večer išli na drugi trg, svugdje je bila balica djece, muž i ja bi sjeli negdje blizu na vino ili Aperol, i držali djecu na oku. Mali je igrao nogomet, a cure su se igrale lovice s drugim curama, dotrčale bi pitat koju frazu na talijanski, ili par eura za sladoled, ali ne ide se doma, nego tek kad se domaći počnu razilazit. Pod domaći to su baš oni Napoletanci, crni, garavi, ne možeš ih falit, ali i dosta Indijaca, Pakistanaca, Afrikanaca, vjerojatno neka već druga ili treća generacija imigranata.

Nova prijateljstva

Hrana odlična. Slična našoj dalmatinskoj hrani, ali sve je još nekako ukusnije i maštovitije. Tjestenina na milijun načina, patliđani također, rikula, tikvice, rajčice skoro u svakom jelu, pizze jednostavno savršene. Krcato izbora. Sad mi se opet kupe usta kad se sjetim parmigiane. Sladoledi, sfogliatelle, oni zaleđeni sokovi, zaboravila sam kako se zovu, canoli sicilijanski, jednostavno smo uživali u hrani.. I piću.. vino, kave, affogato, limoncelo, spritz.  Što se tiče cijena, zaključili smo da smo prošli jeftinije nego da smo doma išli svaki dan u restorane istog ranga na objed i večeru, a jede se puuuno bolje.

Napulj ima jako dugu lungomare šetnicu, koja je predvečer zatvorena za promet, tako da bude puna puncata šetača, rolera, biciklista. Svako malo neki ulični svirač ili performer zabavlja okupljene, umjetnici prodaju crteže i suvenire.  Duž šetnice ima street food štandova i restorana. Zalazak sunca je spektakularan, sa pogledom na Vezuv, otoke, cijeli zaljev i utvrdu Castel Ouvo, silne brodove koji dolaze i odlaze..tu su u blizini i crne ( vulkanske) plaže za kupanje, ali mi smo to ostavili za Capri.

Od atrakcija u samom Napulju, osim centra koji je na Unescovoj listi, te starog Španjolskog kvarta, odlično je posjetiti barem jednu od utvrda Castel Dell’Uovo, Castel Sant’Elmo, Castel Nuovo, šetati po Piazzama Plebiscito i Dante, i oko Neptunove fontane. Super su radnje obrtnika koji izrađuju Betlehemske jaslice i sve one figurice sa mehanizmima, sve bi ih pokupovala.

Sjećanja za cijeli život.

Od parkova mi smo posjetili Villu Floridianu na brdu Vomero ( inače elitna četvrt), koja je dosta zapuštena, iako su djeci bile interesantne kornjače u fontani.

Šetali smo kroz Galeriju Umberto, koja je izgrađena po uzoru na onu Milansku, isto je lijepa, sa staklenim krovom i mozaicima na podu, samo doduše manja.

Crkve su prekrasne, bogato ukrašene, barok na svom vrhuncu, treba sjesti u škabel i dugo gledati naokolo, za uočit sve što je prikazano po svodovima, zidovima i lukovima. Izdvojila bih katedralu i crkvu Novog Isusa.

Od muzeja svakako Arheološki muzej, kažu da je najbolji na svijetu, ima najkvalitetnija starogrčka, starorimska i renesansna djela, od kojih je najvažnija kolekcija artefakata iz obližnjih Pompeja, Stabija, Herkulaneja i Oplontisa. Ustvari najbolje od Pompeja je prenešeno u muzej, tako da posjet Pompejima bez muzeja ostavi nepotpunu sliku. Djeca su bila začuđena mozaicima. Kao i ja. Mislim, iz daleka izgledaju kao slike, a iz bliza vidiš da su učinjeni od komadića jedva veličine kao četvrtina nokta. U muzeju je ogromna maketa Pompeja, kao i animacija erupcije Vezuva i zatrpavanja, to im je bilo odlično, poslije su bili puni pitanja, pa zašto nisu pobjegli, pa ovo, pa ono…

Museo Capella Sansevero ima odlična kiparska dostignuća, posebno Cristo Velato, iako nimalo interesantno djeci, žali Bože ulaznica…Srećom nismo uopće čekali red, a na to svi upozoravaju.

Ono što je ispalo pun pogodak za djecu to je Napoli sotterranea. Usput, oni su jedini dali popust na troje djece i naplatili za dvoje. Znači, obilazak napuljskog podzemlja na 40 metara dubine i doživljaj povijesti od 2400 godina.. Kako je Napulj bio starogrčka kolonija, robovi su vadili ogromne blokove kamena za izgradnju grada, palača, ulica, a u podzemlju su ostali tuneli. Kasnije u vrijeme Rimskog carstva, ti tuneli su postali dio vodoopskrbnog sustava, tj.  akvedukti. Isušeni su nakon pojave kolere, a kraljevska obitelj ih je koristila za bijeg. Zatim su u ratovima korišteni za skloništa, a nakon toga i kao odlagališta starih auta i motocikala… tu je slučajno otkriven i rimski teatar, a danas sveučilište u dijelu podzemlja eksperimentalno uzgaja bosiljak i ružmarin bez vode i sunca… Svaka od tih faza se može vidjeti u obilasku, u dramatično mračnom i hladnom okruženju, nakon nekih 200 skalina u dubinu zemlje, sa svijećama u rukama, kroz uske prolaze od svega 60 cm ili galerije velikih podzemnih bazena s vodom. Osjećala sam se kao Indiana Jones.

U Pompeje smo išli vlakom za Sorrento, lijepa vožnja po okolici Napulja, a u podnožju Vezuva. Izabrala sam dan kad je besplatan ulaz, mislim da je prvi utorak u mjesecu. Kako smo došli rano ujutro i ušli među prvima, zaista je bilo lijepo šetati skoro sami kroz ulice i trgove nekih pola sata.. onako prazno, izgledalo je kao da su ih tek otkopali. Kasnije je stvarno vrvilo ljudima, a uz zvizdan, sve je prokuhalo od vrućine. Budući sam nadobudno spojila u isti dan i osvajanje Vezuva i Arheoloski muzej u Napulju, po Pompejima smo se kretali po audio vodiču Rick Stevesa i obišli ono što je on izdvojio, tako da ako smo što preskočili.. Impresivno je bilo vidjeti kako je život izgledao tako davno, i kako je sve u jednom trenu okamenjeno.

Iz Pompeja smo lokalnim busom pošli na Vezuv, izmućkali se po silnim zavojima, tako da smo živnuli kad smo počeli pješačiti prema vrhu. Tu sam probala najmlađu prošvercat da je manja od 120 cm da ne plaća ulaz, ali bome blaganik ima metar na zidu i stvarno mjeri. Ah, tih 8 cm viška… Vezuv super moćan, opasan za 3 milijuna ljudi, prekrasan, obrastao u žutu žukvu, intenzivnog mirisa, pogled odličan na cijeli Napuljski zaljev. Djeca su skupljala stijene, tražila drago kamenje, a zatim smo imali besplatno vođenje po vrhu kratera. Na povratku u Napulj vidila sam da su djeca pokupila sigurno kilo kamenja za nosit doma. Taj dan smo sve skupa prešli pješice 18 km, i to do 1281. metra nadmorske visine.

I na kraju, Capri. A zato smo i pošli na put. Za buđenje u 5 ujutro sam navila staru napoletansku „O sole mio“. Djeca su sletila s galerije, pitaju što je, kaže muž, pjevaju nam ispod prozora, oni svi izlete na balkon, a nigdje nikoga..to su moje male radosti. Trajektom iz Napulja u Marinu Grande na Capriju. Prizor stvarno kao iz serije, sve se osvrćem ima li gdje Vittoria i Umberto. Djeca prepoznavaju luku. Ludilo, onaj poznati osjećaj, kao da smo došli doma. Sve je jako čisto, uređeno, nema veze s Napuljem. Uspinjačom idemo na Piazettu, šetnja po uličicama između ekskluzivnih butika i hotela, i suvremenih umjetničkih instalacija. Ručali smo u lijepom restoranu, prosječno jelo 15 eura, sve super ukusno i količinski dovoljno. Park Giardini di Augusto u bujnoj vegetaciji, šareno cvijeće, živice od bugvenila, palme, limuni, japanske ruže, skulpture, pogled niz klifove i na Viu Krupp. Park je prekrasan, jedina zamjerka je gužva. Taxiji su im zakon, svi su kabriolet verzije. Mi smo ipak koristili javni bus, nikad manji nisam vidjela, svega 15 sjedišta, kratak je baš radi serpentina po otoku. Vozi svakih 10ak minuta, a toliko traje vožnja do bilo koje otočne destinacije. Stigli u Anacapri, a od tu žičara jednosjed do vrha otoka, Monte Solaro. Bilo me strah kako će djeca, da nekom ne dođe slabo od visine, jer vožnja traje 12 minuta, ali ustvari se lijepo odmorili sjedeći na zraku, vozeći se poviše kuća, bazena, vrtova, loze… Vjetar nam je otpuhao dvije kape. Od pet, nije strašno. Tiho mjesto, mirišu borovi i ljeto. Jako  lijep pogled na cijeli otok, 360 stupnjeva ukrug. Faraglioni u svakom kadru. Znate, one tri monumentalne stijene sa špice serije. Stella, Mezzo, Fuori. Oko sto metara visine, izdižu se iz mora,stvarno su impozantne.

Marina Picolla, kupanje u Tirenskom moru. Da se razumije, mi se kupamo 90 dana u godini i opet, nikad nam dosta. Mala uvalica gdje se snimao film sa Sophiom Loren i C. Gableom, plaža otvorenog tipa ( tj. ne plaća se ulaz), pogled na stijene Faraglione, domaći ljudi oko nas. Djeca skaču u valove, ližu sladoled usput, vrište od radosti, igraju se s Talijanima, viču „Aiuto“…

Super mi je što su ta mjesta koja smo posjetili postala dio nas, djeca kad vide nešto na TVu odmah sa zanimanjem prate, zbog lanjskog požara na Vezuvu smo bili svi žalosni.

Od putovanja smo dobili prekrasne uspomene, a djeca bonus priliku vidjeti roditelje opuštenije i sretnije nego inače, bez svakodnevnih obaveza. E još samo da je bio i onaj mali s nama…

Moglo bi vas zanimati