Viševica je 1428m visoki vrh u Gorskom Kotaru. Mi smo naš upon na Viševicu, skroz neplanirano (čitaj – malo smo se izgubili) povezali sa vrhom Strilež koji je u susjedstvu, a neki taj uspon povežu i sa Burnim Bitorajem. Nama je Bitoraj ostao za neku drugu priliku. A možete i direkt na Viševicu. Po želji ;-).

 

Krenuli smo od Vagabundine Kolibe podno Viševice. Do nje stižete autocestom Rijeka- Zagreb, izlaz Vrata pa onda dalje za Fužine i Lić. Produžite još malo prema Bribiru i eto vas u Ravnome, gdje se nalazi Vagabundina koliba. Od tu pa nadalje ste prepušteni sami sebi i svojim nogicama ;-).

Moram priznati da je put bio podosta zapušten i samo jako dobrim (i novim) markacijama i mojim osnovama planinarstva se možemo zahvaliti da se nismo izgubili. (Priznajem, jednom se i jesmo.) Kasnije nam je vlasnik Vagabundine kolibe objasnio da su te markacije njegovih ruka djelo. Hvala mu na tome :-).

Put je pomalo dosadan (za djecu) jer se hoda po šumi pa nema vidika. Mi smo skupljali grane, pa igrali tko će prije do idućeg kamena, pa tražili medveđe otiske…Pa malo odmarali, pojeli kruh i paštetu (nije nam se dalo raditi sendviče pa smo uzeli štrucu kruha i paštete) i onda opet u krug. Nekako smo stigli na vrh Strilež-a. Moji se uvijek vesele pečatima na vrhu, u biti, to je jedan od razloga zašto vole planinarenje, kad tamo hladan tuš – pečata nema. Uništen. Pa ti njima objasni. Razočarenja na licima se je vidjelo s aviona. Malo smo posjedili, odmorili našeg praščića (pas mops) pojeli ostatak kruha i paštete te krenuli dalje putem novog pečata na Viševici.

Nema pečata!

Opet red hodanja, red medvjeda, risova i vukova, pa red trčanja, red penjanja, uh, gdje je taj vrh? Sve skupa nam je do vrha trebalo oko 3 sata laganog hoda. Može se i brže ako se odabere put bez penjanja na Strilež. Putem smo jeli prave šumske maline i čelićili naše zdravlje po livadama kopriva jer, kako kažu PutoKlinci: “Naš dedo (djed) uvijek govori da su koprive zdrave!”


Zaključili smo da ćemo od sada pa nadalje biti jako zdravi s obzirom na količinu opekotina koje smo dobili od kopriva.

Kako se tek na vrhu otvore predivni vidici u svim smjerovima, smo jedva dočekali taj vrh i otvoreno obzorje. Vrh je obilježen sa dvije metalne šipke zabijene u kamen, malo neobično i djec zanimljivo. A najbitnije je da su našli  PEČAT! I ja sam malo odahnula kad sam ga snimila, jer kakvi bi mi to planinari bili bez pečata. Pogledi s vrha su stvarno prekrasni, posebno nam se dojmio onaj prema priobalju i otocima. Ni ostali nisu za odbacit, još nam je i dan bio prekrasan!

 

Za natrag smo odabrali kraći put, par koraka i već smo bili kod Vagabundine kolibe ( ha, ha, sanja svinja kukuruz, trebalo nam je dosta i jako je strmo).

Kod povratka nismo propustili odličnu gastronomsku ponudu u Kolibi, malo smo popričali s vlasnikom, dao nam je par dobrih idejica za iduće “šetnje” i već smo na putu prema kući. Ako ipak preferirate pizze, u Vratima se nalazi odlična Pizzeria Furman pa možete gladne želudce utješiti i kod njih.

Još par ideja za izlete u blizini:
Fužine i šetnica oko jezera Bajer
– Špilja Vrelo
– Indijansko Winetou selo (za detaljne upute se javite u TZ Fužine, rado će vam pomoći)
– Ličko polje, nasadi gorske lavande

Kako djeci “olakšati” planinarenje i napraviti im ga zanimljivijim pročitajte ovdje. I sretno ;

PS: NE ZABORAVITE NA PREPRATE PROTIV KRPELJI!!

Moglo bi vas zanimati