Odmara vam se? Od svih i od svega. Ali ne želite (jer jednostavno nemate vremena) odputovati predaleko. I svakako u prirodu. Bez puno ljudi oko vas. Teško? Tko traži taj pronađe. Mi smo pronašli rijeku Unu i njezinih 5 otoka. Japodski otoci. S kučicom na stablu. Popularni glamping na bosanski način. 🙂

Kamp na 5 unskih otoka je mali raj na zemlji. Malo teže ga je pronaći, pogotovo ako se oslanjate na navigaciju, naš savjet je da se je puno bolje osloniti na uvijek gostoljubive Bosance, ali kada ga pronađete ga ne želite više nikada napustiti. Nalazi se u blizini Bihaća, na rijeci i kako ime samo kaže leži na 5 otoka koji su međusobno povezani sa mostićima i uređenim puteljcima. Prvenstveno je namijenjen rafterima ali  obitelji će tamo uživati.

Na ulazu vas pričekaju ogromna vrata koja kriju taj biser na Uni.

Kad uđete kroz ta vrata pozdravi vas natpis:  You are now entering a stress free zone!  Nakon što prođete par metara ste sigurni u to, da natpis ne bi mogao biti bolji! Sve oko vas divlja priroda, sve zeleno, mirišljavo, pjevajuće… Mali raj.

Pozdravio nas je ljubazni domaćin, skuhao nam je pravu bosansku kafu iz malene bakrene đezvice, sa kockom šečera i rahatlokuma. Prava!

Klinci su bili na sedmom nebu. Nigdje nikoga (jer nije bila baš visoka sezona) samo mi i princeza Una. Ona riječna i ona prava – malena, pitoma srna Una.

Nakon što smo se smjestili u našu kućicu na stablu uživanje je krenulo. Želite trčati za loptom – možete, želite ležati u ležaljkama koje su rastegnute iznad Une – možete…. ako ste više z klasične ležaljke – i to ima. Stolni tenis – ima. Plivanje – može se, na  malim riječnim plažama (mi smo to preskočili, ipak je Una bila prehladna, što smo i iskusili;-)). Vožnja u unskoj lađi? Može i to! I sve to đabe! U biti – sve je uključeno u cijenu. Nema dodatnih troškova, kako to inače biva ;-).  Kažem vam – raj na zemlji. Domaćini nude i prehranu, da o kavi ne govorim 😉 Čak su nam čuvali i našeg kućnog ljubimca dok smo mi uživali blagodati raftinga (i to vam organiziraju).

Prvi dan smo iskoristili za ljenčarenje u novo otkrivenom biseru, cijeli dan je prošao u bezposlici. Ajde, dobro, klince su domaćini zaposlili pa su pomagali bojati lađu, čistiti obalu, vozili su se sa lađom, igrali nogomet… Radišna djeca;-).

RAFTING

Idući dan nam je domaćin dogovorio rafting – kako smo imali klince smo uzeli manje „strašnu“ turu – od Bihaća nizvodno.  Popodne nas je pokupio Jeep, nemojte očekivati neku novu, modernu variantu, ipak je to Bosna. Doživljaj iz prošlosti. Klinci su se potrpali na zadnja sjedala, koja se nalaze u prtljažniku, zabava zagarantirana. Raft smo namontirali na krov i idemoooo….Avantura!  Putem smo pojeli neizostavni bosanski burek, jer za veslanje treba imati snage.

Nakon što smo se obukli u suha odijela, dobili svu potrebnu  opremu je avantura počela. Skiper nam je bio odličan, zabavan i pun priča. Mene je fascinirala količina ljudi uz rijeku na izletištima, sve puno (bila je nedjelja). Ljudi roštiljaju, zezaju se, igraju nogomet, iz restorana se čuje muzika, buka, smijeh…Uživaju. Toga kod nas baš i nema pa me je malo vratilo u djetinjstvo.

Sama Una je lijepa, čista i hladna. Bude hladna i ljeti a kamoli na proljeće. To su iskusili klinci, poskakali su u nju kao da je Jadransko more od 26 stupnjeva. Ali su brzo i izašli ;-). Imala JE oko 13 stupnjeva, brrr. Po nesreći sam upala  u nju pa mogu posvjedočiti, skoro mi je srce stalo!

Veslali smo nekih 10 kilometara, nema tu nekih opakih brzaca, tako da je tura odlična za dječji rafting.  Na izlazu nas je dočekao naš Jeep i šofer, vratio nas je u komadu u naš raj.

Večer smo rezervirali za šetnju Bihaćem, koji nam se nije baš dojmio. Treba malo poraditi na – svemu. Una mu daje poseban sjaj ali sve ostalo nije baš za obiteljski turizam.

BIHAĆ

U restoranu Čardak na Uni novo iznenađenje, na vanjsku  terasu nismo smjeli sjesti jer smo sa sobom imali psa (mini mopsa koji je naviknut na restorane itd). Ajde, dobro, to bi i preživjeli, pravila su pravila, što ćeš, da nisu oko nas, dok smo jeli kružili psi lutalice i nitko nije uopće reagirao.  Da ne govorim o prljavom stolu. Ja stvarno nisam gadljiva ali nakon što je konobar prošao krpom preko stol je taj bio prljaviji i smrdljiviji nego prije čišćenja. Ostao je gadan miris, da su i klinci pitali: Mama, što to tako smrdi?  U mojoj Sport Billy torbi su uvijek dezinfekcijske maramice  pa smo ih ovoga puta i  upotrijebili (a to radimo stvarno rijetko).  Uz naputak dijeci – naručite nešto jako pečeno! Hrana je bila ok (probavnih smetnji nismo imali) ali kod računa smo opet zapeli. Učinio nam se previsok i kada smo konobara tražili da nam donese račun se je počeo izmotavati da ga je već bacio. Na naše inzistiranje dobili smo taj nesretni  račun koji nije bio naš, ali su iznosi na njemu bilo identični. U stilu – ako nam već treba evo nam taj, onaj naš je negdje u smeću. Ali taj je isti. Zaključak je da moramo idući put pametnije birati restorane.

Da sam iskrena, jedva sam čekala povratak u naš mali raj. Noći na otoku smo proživljali sami, domaćini žive u Bihaću, a drugih gostiju nije bilo.  Možete zamisliti koja tišina je to. Za nas, nenavikle skoro pa smrtna. Popeli smo se u našu drvenu kučicu i zaspali kao bebe.

Drugo jutro su se klinci rano probudili da ulove vidre. Vidre sa bebama. Ali nismo imali sreće sve što smo vidjeli su bilo zmije na sunčanju ispod naše kučice. Brrr… Ali i to je priroda! Životinja stvarno ne fali! Vidre, zmije, srne, patke,…

Dani na Uni su nam brzo prolazili, napuhali smo i SUP pa smo veslali po toj ledenoj rijeci – uživancija sve dok ne padneš u nju!

Jedan dan smo iskoristili za razgledavanje ostalih unskih ljepota, svakako preporučujem Štrbački buk, skriveni dragulj Une.

Štrbački buk je vodopad impresivne ljepote, visine 23,5m i najviši je slap na Uni. Mi smo do njega putovali težim putem, razrovanim bijelim putem, muž se ozbiljno zabrinuo za auto, čak smo se malo i posvađali putem (ooppsss). Ali zato nismo platili upad, to smo skužili tek na odlasku jer smo odlazili putem kojim „normalni“ ljudi dolaze.  Nas je prevario jedan putokaz, tako da bolje slušati domaćine nego gledati putokaze! Na slapu nas je iznenadila množica turista iz muslimanskih zemalja, klinci nisu baš naviknuti na žene u  burkama pa su bili malo paf. I maleni tuš u wc-ju jim je bio upitnik pa smo to iskoristili za širenje vjerskih vidika.

Štrbački buk

Druga znamenitost, koja je dosta blizu se zove Mihačev buk i nalazi se u mjestu Martin Brod, do njega je malo lakše stići pa ako niste baš avanturistički nastrojeni možete posjetiti samo taj ;-).

Na kraju, kad smo odlazili, bili smo malo tužni, prebrzo je sve prošlo. A čak smo i produžili za jedan dan!

Kamp 5 unskih otoka i njihovu glamping kućicu svakako morate posjetiti. Ako ne odmah onda jednom u budućnosti. Ako više volite šatore možete i sa šatorom, jedino auto se parkira vani i stvari se nose do mjesta gdje stoje šatori. Sanitarije su odlične i čiste. Obiteljska atmosfera zagarantirana.

Jedini minus su komarci, jer ipak – to je  rijeka. I gdje je puno vode tamo su i oni. Domaćini jih zaprašuju i mi smo tamo bili u vrijeme kada ih još nema puno pa ako se uputite u taj raj bi svakako preporučila proljeće.

Ps: Ovim putem se zahvaljujem našem ljubaznom domaćinu Arminu, koji nam je čuvao našu Vavu, velikog plišanog pingvina kojeg je naš klinac zaboravio u kućici. Isto tako hvala susjedu Antoniu koji nam je tog pingvina dostavio u Rijeku.

Moglo bi vas zanimati