Uz njih je vezana najljepša priča naseg puta na Sri lanku. 
Srednji PutoKlinac je na autobusu iz Matare prema Mirissi izgubio svoj MyKi watch .Nema ga, nestao.. kad smo to skuzili odmah smo ga locirali preko GPS-a, pronadjen je u susjednom selu,što znaći da ga je netko pokupio iz autobusa.Nakon kratkog obiteljskog viječanja smo odlućili da idemo za GPS signalom i pokušamo vratiti naš sat. Dogovorimo se z vozačem tuk-tuka, on zna gdje je to i krečemo u avanturu. Jurimo mi tako za signalom, vozač sav nabrijan, prestiže lijevo- desno, po sredini, kao da ide za život i smrt. 😂

Dosli smo tako do kucice ispod palmi i od tu dalje nemam rijeci. Samo suze. Kad su ljudi vidjeli da dolazimo, odmah su znali što tražimo, smiješak od uha do uha, ne znaju engleski, sve što razumijemo je da su pronašli sat na autobusu i da su ga spremili te namjeravali sutra dostaviti na policiju. 5 veselih, nasmijanih ljudi. Rastrčali se, pokazuju rukama, nogama, prićaju, smiju se. Presretni sto se pronasao vlasnik.

U znak zahvale izvadim novcanik ali im na licima procitam da sam ih uvrijedila pa ga brzo pospremim. Nema sanse da nešto uzmu, oni su sat pokupili da pomognu a ne da zarade.
Suze su svima krenule, ljudi stvarno nemaju nista a kad bolje pomislis vidis da ipak imaju sve.
Mozda su siromasni za nase standarde ali ne u srcu. Tu su bogatiji od svih nas. 

Moglo bi vas zanimati